Masters of Light

Gospodari svjetla Nada. Jedino nam to i preostaje. Kad se sve drugo pretvori u prah, kad nam se potopi lađa, kad ostanemo sami, kad ne vidimo izlaz – ostaje nada. Čak i kad ne želimo prihvatiti ovaj život, kad više ne vidimo smisao postojanja. Tinet, drop, yexul visus. Yixul sim izd pleser. Izgovara patuljak svoju molitvu. Nakon tolikih ratova koje su vodili – vještice, hobiti, ljudi i takozvani bogovi – sve su uništili, a nisu izvukli nikakvu poruku. Tako su ih zvali dok su ih štovali. A sada je svatko svoj bog. Vjera je nestala, osim kod rijetkih ljudi i vila koje još žive skrivene u planinama. Ovo je priča o počecima. O tome gdje se rodila prva mržnja, prve podjele među rasama, prvi bijes i drugo lice koje nosi svako stvorenje. Priča o tome kako su nastali osjećaji, i kako se stvorenja mijenjaju kad shvate da mogu lakšim putem kroz život – iskorištavajući druge ili birajući put koji nije lijep. Rekao bih “pravilno”, ali pravilno nije prava riječ. Ne trebamo živjeti po pravilima – trebamo biti zahvalni i ponašati se lijepo. Od davne Mezopotamije, pa i prije ledenog doba, sva su stvorenja imala svoj način trgovanja: hranom, materijalima, oruđem i oružjem. Ova priča pokušat će vam dočarati kako je nastala mržnja. I što dolazi nakon smrti. Barem su tako vjerovali dok su se klanjali Velikom Bogu. Danas je malo ostalo od dobrote i nade – vladaju strah, tuga i sumnja. Ipak, dok god postoji ono malo svjetlo, plamen i trunka nade, vjerujem da će sve biti dobro. Što nam drugo i preostaje? Pustiti da vrijeme prođe s tugom na licu – ili s osmijehom? Ja biram osmijeh. U svakom slučaju. Nicku je sada već sedamdeset i devet godina — tek je zakoračio u pubertet, barem bi tako rekli učitelji u školi. Ako si patuljak, život ti traje nešto duže nego ljudima i većini drugih vrsta. Patuljci žive u velikim kućama na katove, unutar zidina koje okružuju njihov svijet. U samom središtu uzdiže se dvorac Mizen – na starom jeziku “Velika rijeka”. Kroz njega protječe tamnoplava rijeka, bogata ribom, a dvorac već stoljećima predstavlja središte patuljačkog kraljevstva. Mizen se brzo oporavio nakon Velikog rata, kao da je sama zemlja odlučila ponovno disati. Nick živi sa svojom sestrom Ewelinom. Njegov najbolji prijatelj je div Johnny — veliko dijete, doslovno i preneseno. Ima tek trinaest godina, visok je četiri metra (a prosječni divovi dosežu i do devet). Roditelje nema. Kod divova to i nije neobično: čim prohodaju, biraju žele li ostati ili krenuti sami kroz svijet. Jutro je. Sunce se probija kroz krošnje, a Nick se proteže i kaže: — Naspavao sam se kao nikada do sada. Spavao sam na krevetu od čistog hrasta! Takvi su svi kreveti u njihovom selu jednostavni, čvrsti, postojani. Sinoć je bila seoska zabava. I naravno, tamo je bila i Nickova ljubav- kći kralja vilenjaka. Kosa joj je plava poput neba, a oči zelene kao proljetna trava. „Nikad nećemo biti zajedno,“ pomisli svaki put kad se sjeti nje „Ja sam ipak niži sloj društva.“ Vilenjaci sebe smatraju plemenitima, a sve ostale manje vrijednima. Takvi su oduvijek bili, i teško da će se promijeniti. Rekao bih da je mržnja više utjecala na njih nego što je na druga stvorenja. Večeras slijedi nastavak proslave. Desetljeće od kraja Velikog rata. Domaćini su patuljci, a slavit će se u dvorima Mizen dok sljedeće godine domaćini će biti vještice i čarobnjaci. Dok Nick priprema doručak za sebe i Ewelinu, Johnny vani izrađuje drvene stolove. Iako mlad, već ima svoj alat i radi poput pravog majstora. „Svi se rodimo s nekim talentom,“ misli Nick. „Samo ja još nisam otkrio svoj.“ Ewelina pjeva na zabavama, Johnny izrađuje namještaj, a on? On kocka. Trke konja, svaka deseta večer, kad padne vikend. „Samo da mi to ne prijeđe u naviku“, nasmije se sam sebi. Doručak je gotov. Vjeverice i kune sa jajima i slaninom omiljeno jelo svakog patuljka, a ni divovi ne prigovaraju. Ewelina se oblizuje i smije, a Nick se šali: — Kad bi ti znala da je dijeta čudo, ne bi imala osamdeset kila na devedeset centimetara visine! — Bolje sretna i okrugla nego gladna i mrzovoljna! — uzvraća ona. Nick se smije. „Kažu da nije bitan izgled nego kakav si iznutra.“ Ali duboko u sebi zna da su vremena teška. Povjerenje među bićima gotovo je nestalo. Mržnja, strah i sumnja rađaju se na svakom koraku — kao da je netko bacio kletvu na svijet. Veliki rat, koji je spalio pola zemaljske kugle, i ledeno doba koje je uslijedilo promijenili su sve. No, o tome kasnije. Sad se vratimo na ovo jutro. Johnny završava klupe, a Nick dobacuje: — Hajde, Johny! Stavi me na ramena, moramo požuriti. Idemo po sreću i ostale stvari za večerašnju zabavu! — Penji se, krećemo! — odgovara div. Krenu kroz šumski put prema kući vrtlara. Vrtlar živi na kraju sela, daleko od svih, i malo tko zna čime se zapravo bavi. Kažu da je star preko tristo godina — neki tvrde i tisuću. Uzgojem sreće i drugih biljaka bavi se oduvijek. Neki misle da je lud, neki da je mudar. Samo rijetki mu se usuđuju prići. Kad su stigli, psi su počeli lajati